Šenkovljansko raspelo i ovog Uskrsa zasjalo u svojoj ljepoti

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Križevi krajputaši bogata su hrvatska sakralna baština, a imali su važnu ulogu i u proljetnim ophodima kao i na Veliku subotu kada se pored njih održavao blagoslov hrane. Jasna Horvat, predsjednica Udruge Ivana Perkovca za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine na društvenim mrežama donosi priču o kinčanju šenkovljanskoga raspela koje je i ovoga Uskrsa zasjalo u svoj svojoj ljepoti.

“Dan prije Vuzma, po selima naše Fare sv. Vida, Brdovec, uz kapelice i križeve krajputaše, održava se blagoslov hrane. Tradicija nalaže da se uoči blagoslova hrane urede i nakinčaju kapelice i raspela te vjernici s punim i bogato ukrašenim košaricama čekaju župnika i kapelana koji im udijele blagoslov hrane te je oni na Uskrs blaguju u svojim obiteljskim domovima. Stoljećima duga tradicija blagoslova hrane prekinuta je, iz poznatih razloga, ove Velike subote, no na sreću nije prekinuta tradicija uređenja i kinčanja raspela na čemu možemo zahvaliti obitelji Luketić iz Šenkovca. Vrijeme ovogodišnje korizme nadahnulo je Karmen i Ivicu te su se posvetili uređenju šenkovljanskoga raspela. Vrijedne ruke Karmen splele su raskošni vijenac te je okinčeno, šenkovljansko raspelo i ovoga Uskrsa zasjalo u svojoj ljepoti, ponovno obnovljeno i uređeno, pozivajući nas na molitvu i zahvalnost”, ističe Jasna Horvat.

Ovaj čin obitelji Luketić potaknuo je Jasnu Horvat na pronalazak zapisa o povijesti šenkovljanskog raspela. Zapis je nastao 2003. godine prema kazivanju Terezije Baća, rođene Pintarić (rođena 1929. godine u Šenkovcu, preminula 2018. godine).

„O šenkovljanskom raspelu u blizini križanja Ulice Ivana Turka i Prozorske ulice postoji vrlo malo pisanih podataka, ali na sreću, živih svjedočanstava najstarijih stanovnika Šenkovca. Spomenica brdovečke župe ne navodi o njemu nikakve podatke, no Šenkovljani se slažu „kak je raspelo tu, ot navik“. Prema svjedočanstvu, za njegovo podizanje založila se obitelj Šikoronja koja se uz obitelji Turk, Pintarić i Vrabec smatra najstarijima u Šenkovcu. Obitelj Šikoronja je 1857. godine izgradila prvu zidanu kuću u Šenkovcu (u koju je ratne 1943. godine bila preseljena i škola jer se u zgradi Stare škole smjestila njemačka vojska). U kući obitelji Šikoronja tada je bilo postavljeno jednako raspelo kao i ono kod križanja – djelo nepoznata majstora. Pretpostavlja se da šenkovljansko raspelo datira upravo iz toga vremena. Kako je župna crkva sv. Vida udaljena od Šenkovca nekoliko kilometara, Šenkovljani su h nedilju i na zapovidane svetke išli na maše h dubovsku cirkvu (h Sloveniju prik Sukle) il svetomu Linartu h Laduč, a saki dan su se molili pri svojemu raspelu. Svake Velike subote, raspelo je bilo mjesto na kojem je vlč. Cigrovski Šenkovljanima udijelio blagoslov hrane, a šenkovljansko raspelo okupljalo je svoje mještane i svakoga svibnja kada su se oko njega održavale Svibanjske pobožnost. Mještani se sjećaju kako je tada njihova sumještanka Barbara Turk vodila posebne molitve, pjesme i pobožnosti kojima se tijekom svibnja časti Blažena Djevica Marija. Molili su Šenkovljani za zdravlje, za svoju djecu i obitelji, za prestanak rata, za kišu, za lijepo vrijeme… Svibanjske pobožnosti zamrle su nakon drugog svjetskog rata, no Šenkovljani su nastavili brinuti o svojem raspelu, a posebno ga kinčili pret Vuzam. Ot navik raspelo su kinčile Šenkovljanke Francika Pintarić, Francika Turk, Ljubica Šepat, Terezija Baća i Ljubica Mihelić. Posljednjih desetljeća o raspelu brinu Rozalija Kožar, Karmen Luketić, Marina Mufić i Metka Šintić te svi mještani kojima je šenkovljansko raspelo priraslo srcu.

Dakle, uoči Vuzma Šenkovljani su skupljali po selu novčane priloge i jaja koja su prodali h Šmitovom il Tursanovom štacunu i za to kupili drot i krep papir. Zahvaljujući pridnim Šenkovljankama i njihovom poznavanju umijeća izrade kinča, lipe, sfrkane rože plele su h venac ot smrekove kite. Početkom Velikog tjedna prostor oko raspela se očistio, a raspelo vredilo i okinčilo z novim vencem kaj je na Veliku subotu pri raspelu biu blagoslof hrane, kak i danas. U ožujku 1988. godine Šenkovljani su se založili za restauraciju raspela. Zahvaljujući novčanim prilozima, darovanom materijalu i vlastitom radu, drveni, dotrajali križ zamijenjen je metalnim. Novi odljev korpusa (tijela) raspetoga Jezuša Francek Mihelić dao je izraditi u dobovskoj ljevaonici prema drvenom korpusu iz kuće obitelji Šikoronja jer je bio u očuvaniji nego korpus s križanja! Tada je drveni korpus s raspela na križanju sačuvala Rezika Baća u svojem domu „kaj ne bi zgoriu h ogju!“ Zanimljivo je kako je obitelj pokojne Rezike – sin Drago Baća te unuk Dario Baća i unuka Andreja Augustin – darovala taj spašeni korpus Jezuša Udruzi Ivana Perkovca te on danas u Staroj školi svjedoči ljubavi svojih mještana od pamtivjeka do danas.“